Meša Selimović – intervju (1968)

„Tvrđava“ (Izabrani citati)

Meša Selimović: „Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj“ ——————————————————————————– Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. ——————————————————————————— Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. ——————————————————————————– .. kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu.. Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja,već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam,nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. ——————————————————————————— … osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao,kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. ——————————————————————————— Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo. ——————————————————————————— To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji. ——————————————————————————— Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv. ——————————————————————————— … tajna se duže pamti nego jasna istina. ——————————————————————————— … ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao.Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu,u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ——————————————————————————— Čovjek se navikne na svaki smrad. ——————————————————————————— Ja uvek kažem: neka nije gore. ——————————————————————————— Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možes staviti, dva dobra teško možes sastaviti. ——————————————————————————— Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju. ——————————————————————————— Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. ——————————————————————————— Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. ——————————————————————————— Najmanje se govori kad te se najviše tiče. ——————————————————————————— Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze. ——————————————————————————— Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene. ——————————————————————————— Sve više sam s njom, i kad sam sâm. ——————————————————————————— Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. ——————————————————————————— Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas? ——————————————————————————— Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće… A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo nadanašnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni. ——————————————————————————– Ne treba sve gledati crno. ——————————————————————————— Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne. ——————————————————————————— — Zar smo svi zli? — Svi. Neko manje, neko više. Ali svi. ——————————————————————————— Žena više voli nežnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba. ——————————————————————————— — Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? — Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? — Lukavstvo je nepošteno. — Nije uvek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću. — Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro? — Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini. — Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš. ——————————————————————————— … vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja. ——————————————————————————— … oženi se! Rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer nameće obaveze… ——————————————————————————— Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. ——————————————————————————— Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi. ——————————————————————————— Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir. ——————————————————————————— Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti? ——————————————————————————— … kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. Ali, avaj, ničemu neka se ne nada grbava djevojka! ——————————————————————————— Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu. ——————————————————————————— Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno… ——————————————————————————— … uvek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan. ——————————————————————————— … svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi. ——————————————————————————— … nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakše. ——————————————————————————— … nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi… ——————————————————————————— Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onoga koji udara. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu. ——————————————————————————— San je ono što se želi, a život je buđenje. ——————————————————————————— Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? ——————————————————————————— Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje. ——————————————————————————— — Oprosti. Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. ——————————————————————————— Smiješno i strašno mogu biti rod. ——————————————————————————— Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. ——————————————————————————— Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi. ——————————————————————————— Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa. ——————————————————————————— Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem… Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga?Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim? ——————————————————————————— Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski. ——————————————————————————— Šta sve neće udariti na čovjeka| ——————————————————————————— Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe. ——————————————————————————— Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gibitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više. ——————————————————————————— Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće. ——————————————————————————— Vatra je besmislena i uništavajuća, kao i mržnja. ——————————————————————————— Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno. ——————————————————————————— Ne bacaj svoju krivicu na drugoga.. ——————————————————————————— — Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti? — Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo. — Onda, da ćutimo! — Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne može urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom? ——————————————————————————— Samo čovjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam. ——————————————————————————— Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju. ——————————————————————————— Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao,ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin,upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost.Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta.Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš. ——————————————————————————— Ženu ljubav podmlađuje. ——————————————————————————— Muškarci su uobraženi i pokvareni, a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih. ——————————————————————————— Zar muž uvijek posljednji sazna? ——————————————————————————— Među živim ljudima se sve može desiti. ——————————————————————————— Čarolija ljubavi vraća izgubljeno. ——————————————————————————— Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga… ——————————————————————————— Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega,veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri… ——————————————————————————— Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako. Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče. ——————————————————————————— Laž može spriječiti zlo. ——————————————————————————— Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života. ——————————————————————————— … hoće li uvijek biti hljeba, to ne znam, ali djece će biti… ——————————————————————————— Čovjek može povjerovati u šta god hoće. ——————————————————————————— Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata. ——————————————————————————— Obraz se gubi u nevolji. ——————————————————————————— Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama.Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. ——————————————————————————— Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima. ——————————————————————————— … eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a živi u sirotinji, koji je više propatio zbog nade o bogatstvu nego zbog siromaštva. ——————————————————————————— Ljudi se ustvari boje, zato su surovi. ——————————————————————————— Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. ——————————————————————————— Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć… Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv,jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. ——————————————————————————— Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. ——————————————————————————— Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti? ——————————————————————————— A čovijek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje. ——————————————————————————— Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići. ——————————————————————————— Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede… U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije… ——————————————————————————— Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost. ——————————————————————————— Čovjekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspjeh. ——————————————————————————— Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. ——————————————————————————— Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi? ——————————————————————————— Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. ——————————————————————————— Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala. ——————————————————————————— Ljudi se menjaju. Ali nagore. ——————————————————————————— Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute. ——————————————————————————— To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili. ——————————————————————————— Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje.Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti. ——————————————————————————— Svako nosi ponešto na duši. ——————————————————————————— Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža. ——————————————————————————— … ali se ne pamti razlog već čin. ——————————————————————————— … smešna priča o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rođenom iz stida. ——————————————————————————— Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije. ——————————————————————————— … A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je država. ——————————————————————————— Tuđ život je jeftin. ——————————————————————————— Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili! ——————————————————————————— Kad umrem svejedno je gde ću biti. ——————————————————————————— Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. ——————————————————————————— Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško. ——————————————————————————— Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. ——————————————————————————— Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. ——————————————————————————— Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupež, ubica, krvnik. ——————————————————————————— Što je više straha, više je reda. ——————————————————————————— Nijedan čovjek nije dovoljno pametan. ——————————————————————————— Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život. ——————————————————————————— Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin. ——————————————————————————— Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš? ——————————————————————————— Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno. ——————————————————————————— Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo. ——————————————————————————— Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće. ——————————————————————————— Sve što kod nas vrijedi, to je ludo. ——————————————————————————— Veći igraju, manji plaćaju. ——————————————————————————— Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari. ——————————————————————————— Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi. ——————————————————————————— Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo… ——————————————————————————— Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene. ——————————————————————————— Nema prijateljstva među moćnima. ——————————————————————————— … radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. ——————————————————————————— Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom. ——————————————————————————— Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog. ——————————————————————————— Ludost je jača od čovjeka. ——————————————————————————— Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ. ——————————————————————————— … ružno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi. ——————————————————————————— Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže. ——————————————————————————— Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim. ——————————————————————————— Čovjek želi moć. ——————————————————————————— Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje. ——————————————————————————— … život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja. ——————————————————————————— Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo. ——————————————————————————— Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao. ——————————————————————————— Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju. ——————————————————————————— Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome. ——————————————————————————— Sirotinjska suza je teška. ——————————————————————————— Strah je najgora izdajica. ——————————————————————————— Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. ——————————————————————————— Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša. ——————————————————————————— Poručio je dvije čase rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije. ——————————————————————————— Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega. ——————————————————————————— Neko je rođen za sreću, neko za belaj. ——————————————————————————— … treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suviše što nisam budala, a ne mogu biti junak i da hoću, petlja mi slaba… ——————————————————————————— A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon,ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja. ——————————————————————————— Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. ——————————————————————————— Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim? Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ? ——————————————————————————— Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život? ——————————————————————————— Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad. ——————————————————————————— … čineći dobro, učiniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla? ——————————————————————————— Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. ——————————————————————————— Ljudska milost je kratkotrajna. ——————————————————————————— Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ. ——————————————————————————— Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem. ——————————————————————————— Svi ugroženi činovnici pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. ——————————————————————————— Postao sam njegova potreba, a on moja navika. ——————————————————————————— Da ne učiniš nepravdu tražeći pravdu! ——————————————————————————— … pitao sam se, da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve? ——————————————————————————— Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo? ——————————————————————————— Da li žene sve objašnjavaju ljubavlju? ——————————————————————————— Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao. ——————————————————————————— Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati. ——————————————————————————— Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju.Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago. ——————————————————————————— Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost. ——————————————————————————— Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka. ——————————————————————————— Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbiće se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina. ——————————————————————————— Ima bogataša, zato ima i sirotinje. ——————————————————————————— Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo. ——————————————————————————— … kako ljudi lako pristaju da se pusti tuđa krv. ——————————————————————————— Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. ——————————————————————————— U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje. ——————————————————————————— Ljubav je ipak jača od svega. ——————————————————————————– Meša Selimović (1910-1982) „Tvrđava“ (Izabrani citati)

pise: Radoslav Bratić

autorska prava zadrzava Projekat Rastko

MISAO JE SAMO MOJA, CIN JE SVACIJI

(M. Selimović)

Reč na dodeli nagrade «Meša Selimović», januar 1992

Draga gospođo Selimović, Mašo i Jesenka, rodbino Mešina, poštovani utemeljivači nagrade Večernjih novosti i Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije, drage kolege pisci i prijatelji,

Zapala me jedinstvena čast da u kratkom vremenu – uz priznanje Žirija lista Borba, koji je moju zbirku, u svom žanru, proglasio za knjigu godine – dobijem nagrade koje nose imena dvojice meni dragih pisaca, Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, a koje u ovakvim neveselim i smutnim vremenima mogu da se uzmu i kao znamenje, kao možda jedini još preostali mostovi među ljudima i kulturama.

Meša Selimović je pisac najvećeg uzleta naše savremen proze. Ma koliko svoje likove oblačio u ruho dalekih dana i vremena, on je pisao o nama. Njemu je bilo usko u vremenskoj frazi i epskoj tradiciji, jer su mu za složena psihička stanja i rafiniranu dramu njegovih junaka nedostajale reči. Zato je Meša, pišući Derviša, tragao za svojim jezikom, ili kako to on lepo veli, jezikom za «moju ruku i moju dušu». I zato je tako suptilno umeo da oseti Vuka, da ga lucidno, kritički iščita.

Kao da se celog života Meša Selimović pripremao za pisanje svoga remek-dela. Izlaskom iz štampe romana Derviš i smrt stišale su se rasprave o krizi ovoga žanra, kao i polemike o mnogim podelama – više ideološkim nego estetskim – koje su odjekivale još od kraja rata. Ovaj roman, i sve što je pisac rekao o njemu i oko njega, branio je poziv stvaraoca i zavet stvaralaštva. Ahmed Nurudin iz Derviša i Ahmet Šabo iz Tvrđave «ovaploćenje su dvaju načela: mržnje i ljubavi». Koliko god se Ahmed Nurudin gnušao okrutnog sveta, a Ahmet Šabo pokušavao da nađe izlaz u ljubavi, u prisnosti s tzv. običnim ljudima, obojica se stalno kolebaju između uzvišene nade i sopstvene izdaje. Oni znaju «da su zlo i dobro često veoma bliski». I znaju da i kad uđu u tvrđavu gde žive moćni, ne mogu ući u najveću od svih tvrđava – jer čovjek je najveća tvrđava. Derviš započinje i završava sada već čuvenim sloganom iz islamske svete knjige – da je čovjek uvijek na gubitku. Selimović je skratio rečenicu iz Kurana, ostavio je bez onog smirujućeg dodatka – da je na gubitku čovek bez Boga – i time dramu Ahmeda Nurudina učinio uzbudljivom i svevremenom.

Meša Selimović je pisac koji brižljivo priprema građu i još se mudrije koristi tom građom, umetnik koji formom kroti suru ostrašćenost silnika, bol izgnanika, patnju ubogih. Čovek nijanse, osetljiv za moralna, pa i moralistička samoisleđivanja svojih likova, Selimović je izgradio minucioznu relativističku rečenicu koja organski pulsira na tanane promene svesti i savesti u složenom i opasnom svetu – svejedno da li orijentalne despotije ili savremene satrapije – svetu u kojem je važnije od onog što je rečeno ono što je prećutano. Jedan njegov lik zato i može reći: «Misao je samo moja – čin je svačiji!» Zato su i Mešini pobunjenici – Ishak i Ramiz – uvek pali anđeli, oni što su pokušali da se odupru zlu, ali nisu uspeli, oni koji ostvarenjem nisu uprljali ideal: «Biće divan čovjek ako ne uspije – strašan ako uspije…» Starinski govoreći, etika je za Mešu Selimovića u nadležnosti estetike. Otuda je ovaj pisac uzdizao male a velike podrugljivo gledao. Zato je tako vidljivo gradio međe između politike i književnosti: «Politika počiva na čvrstom uvjerenju i optimizmu, književnost na skepsi i strepnji. Politika je ogromna nada, a književnost natpjevano beznađe.»

Pisac koji je vratio Dučića u našu baštinu, priređivač i branilac Dučićevog dela, Meša Selimović je možda najviše o sebi rekao kada je napisao za Andrića da se «okrenuo istoriji da pobjegne od savremenog besmisla…» I da je njegovo delo «u mnogome postalo mjera stvari u oblasti duha».

Selimović je o detinjstvu govorio u Sjećanjima. Sećao se one patrijarhalnosti u zatvorenoj islamskoj kući u kojoj dominira otac i to je sećanje zrno detinje zebnje, straha i neizvesnosti – rodno mesto njegove umetnosti. Zar nije Derviš i smrt, između ostalog, i roman o streljanom bratu?

U mome sećanju zvuk zvona ostaje večno urezan. Zvuk koji muti misao, gasne radost i ugoni šušanj u kosti. Zvona su uvek najavljivala kakvu iznenadnu smrt, ili dolazak nepoznate vojske u naše mesto. A dolazila je često. Iza sebe je ostavljala pustoš, palila, klala i ubijala. Ili su zvona zvonila na uzbunu i zbog kakvog požara, poplave, ili objave novih naredbi i zakona. Ponekad i na pobunu. Danas su se ta zvona umnožila i pomešala.

Detinjstvo je jedina piščeva oaza gde se naknadnom preradom sećanja mogu dozvati čežnje kao da su realnost. To je jedini moj pejzaž u koji se rado vraćam i gde svemu mogu da se narugam i gorko podsmehnem. Jedino u detinjstvu ne moram i neću da priznam tragiku, jedino u njemu mogu sve da izvrnem i zamenim; ono što mi izgleda večno da obrnem u prolazno i trošno a bedu i siromaštvo da uzdignem ili uzvisim. Detinjstvo kao mogućnost stilizovanja činjenica, kao prostor promaje gde nema paučine.

Meša Selimović je u leksici i lirskoj intonaciji blizak Crnjanskom, a po koordinatama svoga sveta približava se Andriću. Taj svet ima nešto od bolne dubine i tame Dostojevskog i Kafkine grotesknosti krivca bez krivice.

Derviš je objavljen u Kolu «Srpske književne zadruge» i u Sto knjiga srpske književnosti «Matice srpske». Laskam sebi da je ovom nagradom nešto malo od zavičajnog sjaja (a Meša je, kako veli u Sjećanjima, rodom iz Bileće) palo i na ovu moju knjižicu.

Kada sam za list Student, posle objavljivanja Derviša, u jednoj sobici u Sarajevu, vodio s Mešom razgovor, rekao mi je: «Moje najveće priznanje jeste što mi čitaoci često pišu da im moja dela pomažu da preispitaju svoju savest.»

I ovu nagradu, koja nosi Mešino ime, makar da je primam i u ratno doba, doživljavam kao podstrek da pisac ne sme da zaćuti – jer će zavladati tišina i tmuša.

Draga gospođo Selimović, Mešina rodbino, poštovani utemeljivači nagrade, pisci – rođaci Mešini, dragi prijatelji, zahvaljujem svima na ovom priznanju – na nagradi koja nosi ime velikog pisca Meše Selimovića. (januar 1992)

Nagrada Meša Selimović

Nagradu „Meša Selimović“, za najbolji roman, dodeljuju novine „Večernje novosti“ i Udruženje izdavača i knjižara Srbije i Crne Gore (od 2007. samo Srbije). Nagrada „Meša Selimović“ se 2007. godine (za 2006. godinu) dodeljuje po 19. put. Nagrada se sastoji od reljefa sa likom Meše Selimovića, rad akademskog umetnika Miroslava D. Savića, povelje i novčane nagrade od 200.000 dinara

Nagrade su dodeljene sledećim autorima:

• 1988: Dubravka Ugrešić („Forsiranje romana rijeke“) i Milorad Pavić („Predeo slikan čajem“)
• 1989: Slobodan Selenić – „Timor mortis“
• 1990: Svetlana Velmar-Janković – „Lagum“
• 1991: Radoslav Bratić – „Strah od zvona“
• 1992: Ivan V. Lalić – „Pismo“
• 1993: Radoslav Petković – „Sudbina i komentari“
• 1994: Dragan Jovanović Danilov – „Živi pergament“
• 1995: Antonije Isaković – „Gospodar i sluge“
• 1996: Dobrica Ćosić – „Vreme vlasti“
• 1997: Goran Petrović – „Opsada crkve Svetoga Spasa“
• 1998: Dobrilo Nenadić – „Despot i žrtva“
• 1999: Milosav Tešić – „Sedmica“
• 2000: Radovan Beli Marković – „Liminacija u ćelijama“
• 2001: Danilo Nikolić – „Jesenja svila“
• 2002: Rajko Petrov Nogo – „Nedremano oko“
• 2003: Vojislav Karanović – „Svetlost u naletu“
• 2004: Stevan Raičković – „Fascikla 1999/2000″
• 2005: Miro Vuksanović za roman „Semolj zemlja“. 
• 2006: Novica Tadić za poetsku zbirku „Neznan“. 
• 2008: Dragan Velikić za roman „Ruski prozor

Meša Selimović

 

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor irektor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP Izdavacko preduzece Svetlost godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Kao član Predsedništva Srpske akademije nauka i umetnosti, ostavlja Akademiji svoj duhovni testament u kojem, pored ostalog, zapisuje: „…Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Sremca, Borisava Stankovića, Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem“. (Ras)

Ipak, posle smrti, njegovo delo „kidnapovano“ je i, uprkos izričitoj zabrani supruge Darke, uvršćeno u sarajevsku ediciju „Muslimanska književnost 20. veka“

„Ja sam srpski pisac muhamedanske vere“

Ovo je rekao Meša Selimović, autor znamenitih dela kao što su „Tvrđava“ i „Derviš i smrt“, ranih sedamdesetih, prilikom „isleđivanja“ na sednici Upravnog odbora Srpske književne zadruge, odgovarajući na optužbe da su taj Odbor i njegov predsednik Dobrica Ćosić leglo srpskih nacionalista.

Pored činjenice da je Meša Selimović odrastao i da je, kao stvaralac, dobar deo života proveo u Tuzli i u Sarajevu, u sredinama, dakle, u kojima je muslimanski živalj činio dobar deo od ukupnog stanovništva, Meša će – čak i u teškim godinama tadašnje bosanske majorizacije, a prisećajući se svog pradedovskog pravoslavnog porekla, u svakoj prilici, pa makar ona bila i više no neugodna i po samoga pisca, tvrditi da je on srpski pisac, te da kao takav pripada korpusu srpske kulture.

Pričaće Selimović i zašto je inspiraciju za svoje romane tražio u starim bosanskim knjigama, kao što je čuveni „Ljetopis Mula Mustafe Bešeskije“ ili pak, u nekim drugim događajima.

„Mula Mustafa Bešeskija je u svojoj čuvenoj sarajevskoj hronici iz osamnaestog veka beležio svakodnevne događaje o gradu na Miljacki, koliko životne i obične, toliko bliske našim današnjim shvatanjima, da sam se zaprepastio nad njegovom „savremenošću“. Pomislio sam da bi bio vrlo rečit i slikovit lik dobrog čoveka opaljenog prašumom zla i dobra, koji ima razumevanja i za jedno i za drugo. Tako sam i započeo roman, Mula Mustafinim pričanjem, ali onda mi se nametnuo lik Ahmeda Šabe, nesnalažljivog i neaktivnog, dobrog, nezlobnog, običnog čoveka bez ikakvih izrazitih sposobnosti, osuđenog na čuđenje u prilično bezdušnom svetu. Tako je Šabo postao glavni junak a Mustafa sporedni lik. Neke slikovite događaje i ličnosti uzeo sam iz te hronike, mada sam ih stilizovao jer deluju suviše egzotično, a većinu sam izmislio, iako su ostali oni koji deluju najaktuelnije, kao da su aluzija na naše vreme, a zaista nisu, nego se život ponavlja.“

Trećeg novembra 1976. godine, Selimović će se obratiti Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pismom sledeće sadržine:

„Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedinii pisci srpskohrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili čak, pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova dela nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima – svejedno da li nas neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu, teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti.

Bilo je to, u stvari, izlišno, jer je 1972. godine, u biblioteci „Srpska književnost u sto knjiga“ izašao i moj roman „Derviš i smrt“! U Uređivačkom odboru, koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju najstarijih i najuglednijih izdavača kod nas, Matice srpske i Srpske književne zadruge – nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca. Bio sam veoma srećan što sam se, na taj način, našao na pravom mjestu.

Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam – može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.

Spomenik Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću, u njihovom rodnom gradu Tuzli.

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.

 

Umro je 11. jula 1982 godine u Beogradu.

 

Meša Selimović je zasigurno među najvećim Bosanskohercegovačkim, a možda i najveći – usporedbe su prerane jer se u zadnjim decenijama pojavio niz veoma kvalitetnih proznih autora. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“. Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog „Krotka“ i „Zapisi iz podzemlja“. Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutarnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, „Derviš i smrt“, pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike-dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo-i uspjelo- općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeći veliki roman, „Tvrđava“, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u „Osmanu“), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od „Derviša“, čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na „Tvrđavu“). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije „pripovjedačke Bosne“ i orijentalno islamski senzibilitet.

Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput „Tvrđave“ i „Derviša“. Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je „Za i protiv Vuka“, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredijeljenjima. Ukratko- „Za i protiv Vuka“ knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o „srpskohrvatskom“ jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka-dok se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnoga rječnika-no, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.

Jezicko pitanje

Kada je već o jeziku riječ, valja nešto reći i o jeziku Selimovićevih djela. U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičkom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa). U glavnim romanima Selimović je pisao jezikom koji je najbolje okarakterizirati kao bosanski protkan većim brojem srbizama. Je li taj jezik već time srpski, kao što se može reći za izraz Petra Kočića ili Branka Ćopića ? Za sada je, bez stručne lingvističke analize, teško dati definitivan sud, no vjerovatno je najbliža istini konstatacija da se radi o bosanskom jeziku, uz veći udio srbizama nego što je propisano u bosanskom standardu. No, taj prigovor otpada i zbog delikatnosti i isprepletenosti nacionalnog i jezičnog na ovim prostorima: Matoš je, npr., nesporno hrvatski pisac, no njegov je prozni opus upravo pretovaren srpskim idiomom kojeg je autor usvojio tokom dugih boravaka u Srbiji; dapače, djelo legendarnoga AGM je jezično daleko opterećenije srbizmima od jezika najboljih Selimovićevih romana. Slični su primjeri i dvojice srpskih pisaca (jednoga porijeklom iz Hercegovine), Mirka Kovača i Bore Ćosića, koji su napisali sjajne romane ne samo prošarane kroatizmima, nego i na hrvatskom standardnom jeziku. Sve to ukazuje da jednostrani jezikoslovni kriteriji nisu dovoljni u pisaca dvojne pripadnosti, među koje spada i Selimović.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Треćeg novembra 1976. godine, Selimović, u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, kaže:

„Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.“

Paradoks sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isakovic, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno „žulja“ kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredijeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki srpski pisac.

Tvrđava

„Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako nece, a slušanje je vaznije od razumijevanja.

Iskustvo me naucilo da ono što se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i traziš, osjecaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodjaju rijeci. Ili nešto još vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.

A ona je zeljela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: – Boze, kako su ljudi nesrecni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan što sam makar na nešto u drugom covjeku naišao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hrišcanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu, po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.“

…………………………………………………………………………………………….

„Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?

Prišao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komšije, a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno stepenište, sve do caršije. Tijana. I ništa više, samo to neobicno ime.

Kao da sam udaren. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime, što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene, ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leševe, nisam znao zašto idem gore.“

……………………………………………………………………………………………..

„Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato što je bila mjesecina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u zivotu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.

Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od zubora vode.

Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku, i nisu više smiješne. Ne vidim ih. Rastreseno pišem zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napišem: voljena moja. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.

U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

Ali ona je još ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.

Našalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo našu ljubav, kao stari Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.

– Bez potrebe je mucio i sebe i nju – pobunila se Tijana. – Trebalo je da nadje zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.

Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaze, mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni zelio.

O Bosni

Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima.“

 

• „Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi.“

 

• „Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti i sa mnom su zajedno u Odjeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.“

Mesa Selimovic BOSNA

Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.

Pise: Meho Barakovic autorska prava zadrzava list Most.   STAROST SE BOJI SEBE Mesa Selimovic: ”Ön”/”Ostrvo”, roman, izdavac: ”Gavrilo förlag”, Falun, 1998. Prevodilac – Djordje Zarkovic

Zasto, ne vidim razloga zasto, ovu biljesku iliti zapis, o jednoj novoj knjizi na jeziku zemlje ove, u kojoj se ja (zapisivac ovoga) nalazim kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, a koja se Svedskom zove, ne poceti, recimo ovako: Starost se boji sebe, prije svega sebe same, boji se mladosti, mladosti zivota, i smrti se boji. Jednostavno, sjecanja i uspomene joj postaju muka, nekadasnja velicina prigovor savjesti. Starost je, pored ostaloga, i zalosna, jer je zavidna, netrpeljiva, zaboravna, nazadna. Recimo: divno bi bilo kada bi se covjek radjao star i sve se vise podmladjivao, dok ne bi na kraju zivota postao nerazuman kao dijete i cist kao zametak. Ako nista, bar ne bi bio svjedok propadanja necega, sto je nekada bilo covjek. Ovaj Selimovicev roman je, ako se tako moze reci, roman o ljudskoj starosti, o dvoje ljudi koji su samo zato sto su stari i onemocali, upuceni jedno na drugo… Nakon objavljenih knjiga proze, romana Mese Selimovica na svedskom jeziku „Fastningen“ („Tvrdjava“), godine 1996. i „Dervischen och döden“ („Dervis i smrt“), godine 1997., ovih dana jos jedna knjiga ovog vrsnog bosanskohercegovackog knjizevnika (zasto ne reci istinu, jer se i sam Mesa osjecao Bosnjakom, Muslimanom, a o tome ponajbolje svjedoci i sam njegov tekst pod naslovom „Moja filozofija je iz ovog tla, iz moga muslimanskog korijena!“, ugledala svjetlost, svedsku svjetlost u ovoj skandinavskoj zemlji. Rijec je o romanu pod naslovorn „Ön“ („Ostrvo“), zivotopis, povijest i historija ljubavi i braka dvoje vec starih ljudi, Ivana i Katarine, koji su, ne zna se zapravo zbog cega, odabrali da zivot zive i da zivot prozive na jednom malom ribarskom ostrvu, negdje, reklo bi se, van prostora i vremena, u Jadranskom moru. Oni jesu upuceni jedno na drugo, ali su istovremeno i toliko osamljeni da su postali, naprosto „ostrva“, svako na svoj nacin i po vlastitoj mjeri osjecanju nistavnosti i samoce. Ovaj roman koji se sastoji od devetnaest poglavlja, ustvari, napisan je tako da se svakim poglavljem opisuje po jedna epizoda iz njihovog (Ivanovog i Katarininog) dugog zajednickog zivota. Roman, tako, pocinje poglavljem pod naslovom „Progonstvo“, a zavrsava se, „Jutrom pobjede“.

Kao i cjelokupan Selimovicev opus, a posebno kada je rijec o romanima, i ova knjiga ima onu dubinu i misaonost po kojoj je ovaj pisac i prepoznatijiv. Ovom knjigom, cini se, Selimovic je htio da odgovori na jedno, svima umnim ljudima, samo od sebe, postavljeno pitanje: Je li svaki covjek, svojevrsna osamljenost, jedno zivo ostrvo u prostoru i vremenu, i kosmickim nepreglednim i nedokucivim prostranstvima. Na jedno ovakvo „vjecno pitanje“, Selimovic je odgovorio, naravno na svoj nacin i iz svoga ugla, iz svoga kuta gledanja, ovom prozom, koja je za probirljive, sada i na svedskom jeziku, knjiga koja se pazljivo cita i iscitava. Ona nosi u sebi i svoju osobenost i simboliku koja se da spoznati i dokuciti. Oni sto znaju i sto su se vec podobro izvjestili da pored procitanog znaju i naslucuju, a pocesto i „vide“ ono sto se iza brda valja, imace u ovoj prozi, pravog i bliskog sagovornika. Sto da ne: neka sada i ponovo, i jos jednom i Svedi vide da i mi nismo bas bilo ko i od bilo kuda. Kao i knjigu „Fastningen“ („Tvrdjava“) i ovaj Selimovicev roman „Ön“ („Ostrvo“) na svedski jezik je preveo i u vlastitoj, izdavackoj kuci koja se zove „Gavrilo förlag“ objavio je - Djordje Zarkovic. Sudeci prema prvim reakcijama i ovaj kao i raniji romani Mese Selimovica, nailaze na veoma povoljne kritike i komentare. Ova knjiga tek treba na pravi nacin da krene u narod, medju citaoce i o njoj ce se, sasvim sigurno, govoriti i pisati. Na kraju, ako smatrate da znate dovoljno dobro svedski jezik, potrazite je u biblioteci, kupite u knjizari, i naravno, procitajte. Tako cete se, na najbolji moguci nacin oduziti piscu Mesi Selimovicu, rodjenom 26. aprila 1910. godine u Bosni, u Tuzli, a umrlom 1982. godine. Osjecala bi se izvjesna praznina ako se ne bi napisalo da je roman ispisan jednim sjajnim jezikom, vrcavim, nabreklim od zivotnih sokova i veoma odredjen. Jezik ove proze je precizan, cvrst (kao celik kaze Belic), pun iskustva, dobar i gorak, cesto podsmjesljiv i podrugljiv, takodje kada zatreba i ubojit. Selimovicev jezik je oslonjen na kolektivnu empiriju i veliko mnostvo i zato cjelovit, gromadan, kolektivno uopsten i mnogoglasno rezonantan.

South Slavic Literature Library

Derviš i smrt; Tvrdjavu; kao i kratki tekst Bosna mozete preuzeti – ovdje.